Povijest

Primorsko-goranska županija smještena je na sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, na priobalnom području Jadranskog mora. Povijest ovog područja bogata je različitim kulturama i utjecajima i svjedoči o različitim promjenama koje su oblikovale njezinu sadašnjost i identitet. Od antičkih vremena do suvremenih dana, ovo područje ostavlja značajan trag u povijesti Hrvatske.

Tragove prastanovništva nalazimo u Loparu na otoku Rabu, na Osorčici na otoku Lošinju, na padinama istarske Ćićarije, osobito na području Brseča, Mošćenica i Lovrana. Tragova ima do Kastavštine i Rijeke i do Lokava u Gorskom kotaru. Mnoge su nastambe – pećine korištene i u nadolazećim razdobljima te u srednjem vijeku, iako su u ovim krajevima tada živjeli i urbanizirani stanovnici.

U Antici, na području županije nalazila se rimska provincija Liburnija, koja je obuhvaćala dijelove istočne obale Jadranskog mora. Grad Liburna (danas Trsat) bio je važan centar. Tijekom srednjeg vijeka, ovo područje prolazi kroz različite vladavine, uključujući one franačkih kraljeva, Mlečane te Kranjske vojvode. Grad Rijeka postaje sve značajniji trgovački i pomorski centar.

U 15. stoljeću, Venecija preuzima kontrolu nad Rijekom i dijelovima PGŽ-a. To razdoblje ostavlja tragove na arhitekturi i kulturi. Nakon pada Mletačke Republike, Habsburška Monarhija preuzima kontrolu nad Rijekom i okolnim područjem. Razvija se industrija, a Rijeka postaje važna luka. Nakon Prvog svjetskog rata, Rijeka postaje slobodna država pod nazivom “Slobodna država Rijeka”. Kasnije, 1924. godine, pripaja se Kraljevini Jugoslaviji. Tijekom Drugog svjetskog rata, Rijeka je okupirana od strane fašističke Italije, a kasnije i nacističke Njemačke. Nakon rata, postaje dio Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Nakon rata, PGŽ je dio socijalističke Jugoslavije. Industrija i pomorstvo i dalje su bili važni segmenti gospodarstva. Tijekom 90-ih godina, Jugoslavija se raspada, a Hrvatska stječe neovisnost 1991. godine.

Danas je Primorsko-goranska županija značajno gospodarsko i kulturno središte Hrvatske.

Više o povijesti na području Primorsko-goranske županije možete pročitati na POVEZNICI.

Bašćanska ploča

Na ovim područjima, točnije u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru na otoku Krku, pronađen je i najvažniji hrvatski spomenik – Bašćanska ploča. Bašćanska ploča jedno je od najznačajnijih glagoljskih vrela uopće. Taj epigrafski zapis od neprocjenjive je vrijednosti na raznim znanstvenim i kulturnim poljima, a napose na nacionalnome području, jer je “krsni list” Hrvata, u kojem se prvi put na hrvatskom jeziku navodi riječ hrvatski uz ime jednoga hrvatskog vladara – kralja Zvonimira (1075. – 1089.). Ploča je najveći, na kamenu uklesani hrvatski glagoljski tekst (staroslavenski, s crkvenoslavenskim i latinskim elementima) nastao u benediktinskom samostanu sv. Lucije u Jurandvoru, u Bašćanskoj dolini na otoku Krku. Istraživači su pretpostavljali da je ploča nastala u razdoblju od 70-ih godina XI. st. do 20-ih godina XII. stoljeća, najčešće se navodi 1100. godina, (Rački, Štefanić i drugi), zatim 1077. (Hamm), 1104. ili 1107. (Kukuljević), 1120. (Strohal), dok u posljednje vrijeme akademik Lujo Margetić datira 1105. godinu.

Na Ploči je uklesano 13 redaka. Osnovica sadržaja govori o tome da je opat Držiha zabilježio kako je sâm hrvatski kralj Zvonimir opatijskoj zajednici sv. Lucije i sv. Mikule (Nikole) darovao neobrađeno, ali očito vrijedno zemljište, te kako je opat Dobrovit s devet redovnika podigao crkvu sv. Lucije. Upisani su i drugi uobičajeni elementi isprave. Ploča je bila lijevi plutej crkvene ograde (septum) koja dijeli svećenike u prezbiteriju od vjernika u crkvenoj lađi. Ploča je do znanstvene javnosti došla znatno oštećena, pa njezin tekst do danas nije pročitan u cjelini. Do danas su o njoj mišljenje dali brojni hrvatski i strani stručnjaci, jer sadržaj Ploče pruža široke mogućnosti proučavanja, analize i tumačenja tema iz niza znanstvenih oblasti i područja povijesti, slavistike, prava, filologije, književnosti, gospodarstva, toponomastike, paleografije, diplomatike itd. Radi stručne konzervacije i trajne znanstvene zaštite, znatno oštećena Ploča je 1934. godine prenesena u Zagreb, gdje je, nakon dugoga stručnog truda, s uspjehom oslobođena soli i ostaloga taloga, te sanirana. Kao “dragi kamen hrvatskoga jezika” (prof. dr. Stjepan Ivšić) i najdragocjeniji spomenik hrvatske prošlosti uopće, Bašćanska ploča stalno je izložena u auli Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, najviše hrvatske znanstvene i kulturne institucije.

Vinodolski zakon

U Novom Vinodolskom potpisan je i najstariji tekst hrvatskog srednjovjekovnog običajnog prava napisan na čakavskom dijalektu i starom hrvatskom pismu glagoljici, Vinodolski zakonik. Davne 1288. godine točnije 6. siječnja u Novom Vinodolskom sastali su se krčki knez Leonardo i predstavnici devet vinodolskih gradova: Bakra, Bribira, Drivenika, Grižana, Grobnika, Hreljina, Ledenica, Novog i Trsata. Sastavili su i potpisali jedan od najstarijih poznatih dokumenta običajnog prava pod nazivom “Vinodolski zakonik”, napisan na čakavskom dijalektu i starom hrvatskom pismu glagoljici. Zakonik se sastoji od 77 članaka u kojima su opširno razrađeni odnosi između slobodnih vinodolskih gradova i krčkih knezova napisanih na 14 pergamentnih listova. Naime, darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Vinodol je 1225. potpao pod vlast krčke vlastele. Slobodni seljaci nisu željeli postati kmetovi pa dolazi do sukoba koji traju sve do 1288., kada su Vinodolci priznali vlast otočkih knezova, a ovi su im učinili neke ustupke. Iako je riječ o zakonu koji u prvom redu štiti interese feudalaca, Vinodolski zakonik sadržava novine iz različitih grana prava: upravnog, krivičnog i procesualnog, važan je spomenik starog hrvatskog običajnog prava.

Zanimljivo je i to da se u njemu spominju i “prava žena”, što je bilo nezamislivo u ono vrijeme. Zakonik ujedno živo rasvjetljava sam proces feudalizacije u Hrvatskoj i dokazuje visoku razinu društvenog razvoja područja Vinodola u XIII. Stoljeću. Do današnjih dana Vinodolski zakon jedan je od najproučavanijih pravnih dokumenta na svijetu, te je i dan danas predmet raznih istraživanjia i tema stručnih radova kao važan spomenik hrvatske kulture. Tekst nije sačuvan u izvorniku, a najstariji rukopis (pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu) pisan je glagoljicom u drugoj polovici 16. stoljeća. Prvi put ga je objavio Antun Mažuranić 1843. godine u časopisu Kolo. Josip Bodnjanski preveo je Zakonik na ruski, Wacław Alexander Maciejowski na poljski 1856. godine. A. M. Evreinova 1878. godine je u Petrogradu izdala fototipsko izdanje izvornika s latiničnom i ćiriličnom transkripcijom. Od pravnih povjesničara u novije ga je doba najviše istraživao Lujo Margetić. Od njega je na slavenskom jeziku starija samo Ruska pravda, sastavljana u razdoblju od 11. do 13. stoljeća.